Unicorn

osjetim nedostajanje i pregrizem jezik. izoštrim osjetila i čekam. gladno grabim svaku priliku da sama oslikam svoje vjerovanje. moj vlastiti kist i boja duše. brišem svoju želju pripadanja. činim je prozirnom i neuhvatljivom.

u ruci držim nit do tebe. gurkam te mislima. prevari umor i otjeraj san. jesi li se barem pomaknula dok ja jače stišćem taj jedini prolaz do tebe? opet uživam u bestjelesnosti svakog osjećaja. opet se lomim pod čistoćom najobičnijih misli. uvijek si nosila u sebi to prepoznavanje mojih riječi. dva ista dijela otkinuta od istog svijeta. istog obličja. istog naboja što ih drži na nerazumljivoj udaljenosti da bi se mogli promatrati u svojoj punini nesputani svim greškama potpunog stapanja. kako si mogla posumnjati u svoju ljepotu? tvoja besmrtnost ostaje samo tvoja. osnažila si me koliko i ja tebe. davanje je uvijek bilo uzajamno, u savršeno jednakim dozama nepreglednih osjećaja. ti si ono nedostižno u meni. ti si stotinama koraka ispred svih. ostajem stajati tu uz tebe, na različitim stranama svijeta, ali u istom, našem vremenu.

i kad se pokušam zavući u najljepše ocrtane oblike tople zaobljenosti, ostajem na površini dlanova skupljenih oko svoje želje. stvaram novi omotač obožavanja. ponovno izvlačim svu snagu prijašnjih riječi. promijenile smo se. napravile još jedan korak zajedno. ovaj put odjekuje samo imenom nas. blizina će ostati sačuvana iznad svega, postojana i osnažena istančanim razumijevanjem. zadržat ću ovaj trenutak. početak izdvojen iz konteksta. ono što najviše volimo. nepregledan prostor u kojem se svakom riječju previjamo istim pokretima. moja potpunost. moj mir. i dalje mi hraniš cijelo biće. zaustavi se sad sa mnom. otpustit ću tijelo da krene dalje nepoznatim stazama prolazeći svoje faze starenja, ali svaki probuđen osjećaj zaogrnut će se dahom vječnosti znajući da je pronašao mjesto svog bivanja. potreba je ispunjena. potraga završena. moja preobrazba je okončana potpunim pripadanjem vampirskom osjetu. hvala ti malena.

večeras njegujem svoj bijes

obuzdanog najtežim pogledom

i kolcem u ruci

pričam mu psovkama

podbadam prijetnjama

čekajući da se trzne

i da mi razloga

pustiti kolac kroz njega

učeći ga pristojnosti

nametnutoj i njemu i meni

oblikuje me dim boje kože

pokreću me tuđi koraci

guraju tuđe ruke

kude tuđe oči

i kad poželim kriknuti

u toj masi izbezumljenih lica

tuđi će prezir utišati moje pravo

da se osjetim živom

Koliki je put od prave do lažne naivnosti? Lažna naivnost stvara nove naivnosti i potencira one prave. Što je sa lažnom i pravom skromnošću? Prava bude iskorištena. Lažna je tu da iskoristi. I sve je to povezano sa naivnošću. Ništa se tu ne mijenja. Samo se razine povećavaju. Naivno ostaje naivno koliko god bilo zbog toga povrijeđeno. Pravi fenomen.

Koliko su jake promjene u ljudima? Čemu teže nakon promjene? Razvijanju novonastale osobnosti ili bježanju i skrivanju među ostacima nekadašnjih postupaka i misli? Koji je dio bio neviniji i dobročudniji? U kojem je razina onih pravih stvari bila tvrdoglavija i otpornija na negativnosti?

Iskušala sam još jednu taktiku prolaženja kroz različite periode svih mogućih raspoloženja. Taktiku guranja od sebe svih vrsta i podvrsta razmišljanja. Znala sam da se tad još gore svega nakupi, ali morala sam pokušati. Previše sam promatrala ljude kojima to uspijeva (hm.. uspijeva li im stvarno?) i čudila se hladnoći koja isijava iz njih gradeći im nove kockice leda po kojima se penju na ljestvici preživljavanja. Zaključak: nije to moj način.

what a wicked game to play
to make me feel this way

what a wicked thing to do
to let me dream of you

what a wicked thing to say
you never felt this way

zagrizi
stisni
do bola
do krvi
izmami vrisak
a sad stani

tako je blizu
i mami pokretom

opet na početku. opet bez riječi. sad ni slike nisu dovoljne. polažem dlanove na usijane zidove. ljubim ih nedovoljnom toplinom svoje kože. gasim osjetilo po osjetilo. disanje postaje proces najteže navike. glasovi se bude privučeni gorkom tišinom koraka što se boje otići. nemoj razmišljati. pobjegni što dalje odavde. to nije tvoja bitka. lažem. sve je tvoje. olakšavam ti umjesto da te napokon postavim pred sva pitanja dok ne odgovoriš do najsitnijih detalja. nemam srca da te suočim sa odrazom tvog držanja. znam da ćeš ga prihvatiti kao takvog i okrenuti leđa odustajući bez ijednog pokušaja. dlanovi počinju gorjeti. ljepota mi je odvratila pogled i sad se nadjačavam sa zidom. a mogla bih ga pustiti da me poklopi. samo tako. ali nisam kao ti.

jako zanimljiv link

...

PostSecret

...

popričajmo sa svojim tajnama